Način priče
Autoportret sa Smrću koja svira violinu
Smrt se naginje preko Böcklinova ramena i svira violinu, dok umjetnik sluša s paletom i kistom u rukama.
- Böcklin zastaje s paletom i kistom dok Smrt svira iza njega.
- Slikar budno gleda u stranu i sluša.
- Lubanja Smrti pojavljuje se tik iza slikarove glave.
- Violina ima jednu žicu: najdublju, ugođenu na G.
- Koščati prsti pojavljuju se pokraj slikarova tamnog ramena.
- Paleta i kist ostaju u njegovim rukama tijekom stanke.
Što prikazuje Autoportret sa Smrću koja svira violinu?
Böcklin zastaje s kistom u jednoj i paletom u drugoj ruci. Pogled mu skreće u stranu, dok se kostur tik iza njega naginje i svira violinu. Pribor ga označava kao slikara; drugi lik uvodi smrtnost u autoportret.
Djelo naslikano 1872. postavlja oba lika pred tamnu, gotovo praznu pozadinu. Živo lice i lubanju dijeli malo prostora. Topla koža, blijeda kost i tamna odjeća neobično jasno pokazuju razlike među površinama.
Zašto Smrt svira violinu?
Umjetnikov je izraz budan, a ne otvoreno prestravljen. Zadržani kist i pogled u stranu sugeriraju prekid, trenutak slušanja. Slika ne govori točno što misli, ali njegovu pozornost čini dijelom teme.
Smrt je toliko blizu da lubanja gotovo dodiruje slikarovu glavu. Violina unosi zamišljeni zvuk u taj uski prostor. Poznata glazbena radnja čini personifikaciju smrti prisutnom, a ne dalekom.
Muzej navodi da je jedina žica violine najdublja, ugođena na G. Taj detalj daje zamišljenoj glazbi određen registar. Portret također pretvara u sliku slušanja: slikarevo lice odgovara na nešto što nijemo platno ne može učiniti čujnim.
Što znači kostur?
Prizor se oslanja na tradiciju memento mori, u kojoj lubanja ili kostur žive podsjećaju na smrt. Böcklin povezuje taj poznati znak s priborom svojega zanimanja. Umjetnički rad i svijest o smrtnosti zauzimaju isti mali prostor.
Berlinska Alte Nationalgalerie, koja je sliku kupila 1898., navodi da ju je Böcklin naslikao u Münchenu. Poznavao je prikaze plesa smrti Hansa Holbeina Mlađeg i ostatke slavnog plesa smrti u svom rodnom Baselu, pa mu je tradicija memento mori bila bliska. (Staatliche Museen zu Berlin, Alte Nationalgalerie)
Muzej ipak naglašava da se slikar ne plaši: on sluša, a Smrt mu ne uzima kist iz ruke. Zastanak tumači kao trenutak nadahnuća, novi obrat starog memento mori, i navodi prikaz iz 1898. u časopisu Pan koji u slici nije čuo memento mori, nego „memento vivere“, poziv na život. (Staatliche Museen zu Berlin, Alte Nationalgalerie)
Kako je Böcklin komponirao autoportret?
Tama ističe kist, paletu, lice i violinu. Koščati prsti pojavljuju se pokraj umjetnikova ramena, blizu instrumenta. Bez prostrana okruženja koje bi vodilo pogled drugamo, pozornost se kreće između slikara i lika iza njega.
Autoportret ostaje zaustavljen u stanci. Böcklin drži sredstva za nastavak rada, ali u ovom trenutku sluša. Slika ostavlja stvaranje i svijest o smrti jedno uz drugo, ne pretvarajući njihov odnos u jednostavnu uputu.
Pogledajte djelo uživo
Alte Nationalgalerie · Berlin
Provjerite izložena djela, posebne datume i uvjete ulaska.
Službene informacije za posjetitelje ↗Izvori i dodatna literatura
- Autoportret sa Smrću koja svira violinu — Staatliche Museen zu Berlin, Alte Nationalgalerie
- Biografija umjetnika: Arnold Böcklin (Wikipedija, na engleskom)
- Autoportret sa Smrću koja svira violinu (Wikipedija, na engleskom)